Besmrtnost duše je važan član Njegoševog djela kao i crkvenog Vjeruju... Njegoš vidi viši, nebesni život duše u prozračnom, svjetlosnom duhovnom tijelu, rekla je u uvodu prof. Ljiljana Čolan na književnoj večeri na temu „Motiv duše u `Luči mikrokozmi` i `Gorskom vijencu`”, o kojoj je u riznici Srpske pravoslavne crkve u Kotoru govorio prof. dr Milo Lompar.
„Luča mikrokozma” napisana je tokom četiri nedjelje vaskršnjega posta, kada se vladika Rade, kako bilježi njegov sekretar Milorad Medaković, zatvorio u svoju sobu i nije nikoga puštao kod sebe i uzimao malo hljeba i vode. Njegoš se susreće sa Bogom unutar jednog pjesničkog govora, te je pišući „Luču mikrokozma” i sam na neki način bio podređen svojevrsnoj duhovnoj pripremi, oslobodivši svoju dušu veza sa materijalnošću. Sama „Luča” sa svojih šest pjevanja, dobila je dopunu u posveti pjesnikovom učitelju i prijatelju Simi Milutinoviću Sarajliji, koja je napisana 01. maja 1846. godine. U toj posveti je data unutrašnja suština čitavog ovog susreta čovjeka i Boga. Sudbina svijeta u „Luči mikrokozma” odmjerava se u sudbini pojedinca, a sa „Gorskim vijencem” je slično, ali drukčije.
- Tu se sudbina svijeta odmjerava u sudbini kolektiva i u sudbini pojedinca. Njegoš je bio pjesnik različitog izražavanja pitanja u duši. Ono u „Luči mikrokozma” ima prevashodno individualni, a u „Gorskom vijencu” veoma snažan kolektivni pečat, rekao je Lompar i opisao „motiv duše koja osadašnjuje ili ovremenjuje onaj momenat u kojem se konstituiše ili oblikuje”.
- Herojska duša je duša koja prolazi kroz tragizam egzistencije, ona se u tom tragizmu potvrđuje i u izvjesnom smislu ona nužno prolazi kroz to iskustvo. Ono što je bitno za dušu u „Luči mikrokozma” jeste da se njena spiritualnost potvrđuje kroz dugo putovanje ka Božijem susretu. U oba slučaja pak valja razumjeti da je ključna riječ „sada”. Nije ključna riječ „bilo”, nije ključna riječ „prošlo”, ključna riječ je „sada”. To je momenat u kom se pokazuje temeljni hrišćanski impuls pjesnikove misli, njegova potreba da se sloboda dovede u prisustvo u jednom bezuslovnom „sada”, koje traje sve do današnjega sata, zaključio je Lompar. Opisujući Njegoševo viđenje „Istrage poturica“, ističe da je „potpuno netačno da je „Gorski vijenac“ neki podsticaj ili umišljaj na genocid“.
- Istraga je nešto što pamti i biblijska i helenska tradicija. Taj motiv postoji u obje književnosti. „Poturice” su motiv koji pripada evropskoj istoriji. Njegoš nije odabrao neki lokalni motiv, niti je on odabrao neki motiv koji bi bio posebno vođen dramatičnošću sopstvenog izbora, nego je on pronašao, kao i u „Luči mikrokozma” jedan motiv koji izuzetno dobro pokazuje evropsku komponentu srpske kulture u najboljem njenom najreprezentativnijem tonu, kazao je Lompar. Njegoš je, po njegovoj ocjeni, „reprezentativni pjesnik naše kulture, jer su se u njegovom djelu dotakle dvije različite sile, od kojih je jedna individualni talenat, a druga tradicija.
- To je nešto što obilježava svaku vrijednost, a samo ponekoj daje izraz one genijalnosti koja taj talenat čini neuporedivim. Ali, samo talenat nije dovoljan. Potreban je susret tog talenta sa tradicijom. Tek u susretu talenta i tradicije, na najvećoj tački i najvećem intenzitetu njihovog doticaja, tamo gdje je talenat najizrazitiji i tamo gdje je tradicija izrazila ono magistralno, ono suštastveno u sebi, odvija se taj susret koji daje pečat kulturi i obilježava je u nečemu što bitno nadilazi i samu poeziju, a u pojedinim momentima i samu kulturu, objasnio je profesor Lompar.
M.D.P.